Mateo Camino Frances – Put Svetog Jakova
Prošlo je više od mjesec dana od povratka sa Puta, jednog od najbolje provedenih mjesec dana u mome životu. Mjesec dana jednostavnog života bez stresa i van rutine svakodnevnice, posvećenog samo hodanju, spavanju, jelu, piću, te stvaranju novih poznanstva i prijateljstva sa drugim hodačima koji svi imaju isti cilj, ali različite razloge zbog kojih su se zaputili na 790km dug Camino put francuske rute do Santiaga de Compostele koja kreće iz malog francuskog sela Sant Jean Pied de Port.
Kroz sljedeće memoare opisani su riječiima i slikama mojih 29 dana na putu, pa da ne duljim više sve je krenulo ovako:
1. Dan 25.5.2023. – 1. Dan na legendarnoj 800km dugoj Camino Frances hodočasničkoj ruti. Puno uspona, spektakularnih pogleda, novih poznanstva u 27km i pređenih preko 1000mnv, koliko je trajala današnja etapa iz Francuske (Saint-Jean-Pied-de-Port) preko Pirinejskih planina do ogromnog samostana Roncesvalles u Španjolskoj. Dosta je prometno na stazi ali nemate osjećaj gužve, tek pri dolasku u Albergue i čekanju u koloni na ulazu za check in, vidi se zapravo koliko ljudi hoda. Upravo zbog tog razloga rezervirao sam prvih nekoliko noćenja dok se gužva malo ne razvodni kako ne bi ostao bez kreveta.
Iako je uspon preko pirineja do Roncesvallesa bio dug i pomalo naporan, noge samo idu, neovisno koja kosina je ispred mene, pogled na impresivan planinski krajolik prepun života, ovaca, konja, krava i skoro svaki metar pažljivo obrađen i nezapušten, motovira me da guram dalje. Planinski krajolik i svježi zrak govore mi svoj si na svome.
8kg ruksaka zasad ne stvara problem na leđima, noge su isto okej, iako je tek prvi dan. Šećući tako svako malo usklađujem korak s ostalim hodočasnicima, ponekad oni a ponekad ja započinjemo razgovor. Dovoljan je samo “Buen Camino” za pokretanje priče, svako navodi svoje razloge polaska na Put, i kratku životnu priču. Jedino mi je žao da nemogu popamtiti sva ta imena, koje ću vjerojatno sretati cijelim putem do Santiaga.
2. Dan – 26.5.2023. Današnja etapa bila je lagana, uz blagi silazak cijelim putem od 22km. Nakon buđenja (u 6:00) uz orkestralnu glazbu samostana krećem na doručak u sljedeći gradić Burguete. Pitoreskni tradicionalni gradić čijim ulicama teču potočići koji povezuju mene, Amerikanku K. iz San Diega i istoimenu Irkinju K., u divljenju ljepoti samoga mjesta. S K. nastavljam cijelom rutom do mjesta Zubiri uz smijeh i priču o životu u SAD-u, Hrvatskoj, i fundaciji koju vodi njezina obitelj, koja se bavi plemenitim ciljem izgradnje kućica za potrebite u Meksiku, i zajednici koja tamo živi.
U mjestu Zubiri, nakon 22km dolazim do svog smjestaja, a ona nastavlja dalje u sljedeće mjesto udaljeno dodatnih 5km. Nadam se da ću je ponovno sresti sutra u Pamploni. Irkinju K. koju sam ujutro upoznao, srećem posljepodne u šetnji gradićem, u blagoj panici jer je rezervirala smještaj predaleko a noge joj polako otkazuju. Dovodim je do Alberguea u kojem ja odsjedam, gdje na sreću još ima mjesta. Nakon toga skupa odlazimo na kavu i ručak sa dva Njemca te mi se ona zahvaljuje na pomoći, tu smo da si pomognemo, ipak svi smo povezani s istim ciljem na Caminu.
3. Dan – 27.5.2023. Nakon doručka u Albergeu, lagano krećem do 21km udaljene Pamplone – prvog velikog grada. Više manje cijela etapa vodi uz rijeku, i učestalo mostovima prelazi male potočiće. Putem susrećem studenticu iz USA koja se razdvojila od njezinih kolegica sa faksa jer je htjela spavati duže od njih. Nakon kratke priče razdvajamo se svatko svojim putem, ona u supermarket a ja dalje putem. Nedugo nakon upoznajem par s Novog Zelanda i pričam im o mojoj želji da otiđem tamo raditi, govore mi da odlična prilika jer ima jako puno posla jer se nakon covida nisu baš oporavili s turističkog aspekta, i s radnim vizama. Također se razilazimo ubrzo i ostatak dana začudo šetam više manje sam, i ne susrećem više hodočasnike.
Kod predgrađa Pamplone ponovno nalazim Brazilku A. koju sam upoznao na doručku, s kojom pričam španjolsko-portigalsko-talijanski i začudo dobro se razumjemo, vodimo stvarno zanimljiv razgovor o poslu, studiranju, poljoprivredi u našim zemljama do samog dolaska do smjestaja. Stvarno je malo potrebno da ljudi nađu zajednički jezik. Dolaskom u predivan stari utvrđeni grad Pamplone, doživljavam onaj pravi duh španjolske. Prepune ulice, zabavljači, zabava, ples, hrana na ulicama, te opća pozitiva odzvanjaju gradom. Također je dan Grada Pamplone, uz zabave diljem grada koje će potrajati do ranojutarnjih sati.
Odlučujem se na večeru iz supermarketa, te kupujem neke japanske instant noodle u ogromnom pakiranju, u smještaju pripremam to, te degustiram, neznajući da su ultra spicy. Nikad nešto jače nisam probao i sav se oznojio prvom žlicom ovih noodla. Tada ulazi jedan japanac i kad me vidio svog crvenog i u muci počne mi se smijat i prevodi mi japanski sa kutije na kojoj ljepo piše da su ultra spicy (na japanski). Skupa se smijemo i razmjenjujemo dojmove o gradu.
4. Dan 28.5.2023. Oko 7:00 započinjem hodati ulicama koje nakon festivala izgledaju kao da je bomba pala, prepuno smeća, boca, i pokojih pijanaca koji su ostali na afterpartyu. Konačno izlazim iz buke grada, te krećem lagano mirnim brdovitim zelenim poljima pšenice prema planinskom prijelazu Sierra de el Perdon, poznatom po ikoničnim kipovima hodača na vrhu. Negdje na pola puta s veseljem srećem poznata lica, nijemac N. kojemu putem saniramo žuljeve, nizozemka A. M., i amerikanka K. s kojom sam hodao 2. dan. Ostatak dana zajedno šetamo brdima 25km do grada Puente la Reina. Krajolik se drastično mjenja prijelazom preko planine, zrak postaje sušlji, temperatura veća, a krajolik prestaje biti zelen i planinski, već lagano brežuljkast i u žutim nijansama suhe pšenice uz raštrkane crvene cvijetove maka među njima.
Sparina sredinom dana postaje nepodnošljiva, i našim dolaskom u grad vrijeme se naglo pogorša. Pljuskovi kiše, tuča, oluja sliju se na gradić i okolicu. Skupno saniramo prozore Alberguea koji puštaju vodu nošenu jakim vjetrom. Nadam se da će sutra vrijeme biti bolje, i da su svi hodači stigli do svog smještaja prije ove iznenađujuće jake nevere.
5. Dan 29.5.2023. Sve je mirnije na Putu, žamor gužve polagano mijenja tišina i zvuci prirode, ptica, pokojeg automobila na udaljenim putevima. Dionicu od 21km do grada Estella riješavam bez poteškoća. Pitoresni gradići omeđeni poljima polagano zamjenjuju raštrkana sela. Sve je mirnije i baš godi.
6. Dan 30.5.2023. Dosta dug i naporan dan, 30km pod nogama. Sve je krenulo je ispijanjem crvenog vina u 7 ujutro iz poznate vinske fontane “Bodegas Irache”. Većinu dana do Los Arcos proveo sam sa ljubaznom amerikankom L. kojoj je ovo već 5. Camino. Putem susrećem ekipu koju sam upoznao prijašnjih dana (N., K., korejka B.) i brojne druge. Nakon 5 dana hodanja većini ekipe pomalo su krenuli problemi sa nogama, od žuljeva, upala, do bolova. Meni zasad jedino muče opekotine na listovima koje sam zaboravio namazat kremom za sunčanje.
Sunce postaje opako i zadnjih 7 kilometara ravnice od Los Arcosa do mjesta Torres del Rio traju cijelu vječnost, polja žita, vinogradi, maslinici i sunce bez hladovine, a ciljani gradić u daljini nikako da dođe bliže. Na kraju dana nakon dolaska u smještaj, najsmiješnije je gledat kako ljudi hodaju, odnosno ukočeno šepaju, uključujući i mene. Za večeru prisustvujem degustaciji lokalnih vina, ipak je Rioja u koju sutra ulazim, najpoznatija vinarska regija u Španjolskoj. Po prvi put imam spavaonicu za samoga sebe, dobitak kao na lotu!
7. Dan 31.5.2023. Krećem hodati iz Torres del Rio prema prvom gradu Rioja regije – Logrono. Rutu od 20km započinjem razgovorom sa amerikankom K., s kojom se ubrzo razilazim, ostatak dana šetam i upoznajem korejsku studenticu H. S., koja je krenula na Camino sa svojom majkom za vrijeme studentskih praznika. Razgovarali smo o kulturološkoj razlici između naše dvije države, hrani, piću, životu u gradu. Putem prolazeći kroz nebrojena brda, vinograde i maslinike, te nasade badema, koje ona nikada nije prije vidjela pošto dolazi iz grada. Nevjerojatno je kako je bila impresionirana saznanjem kako se bademi uzgajaju. Šećemo skupa do Logrona, sljedećeg velikog grada na Camino ruti. Logrono je poznat kao prijestolnica regije Rioja, najpoznatije vinske pokrajine u španjolskoj. Osim vina hvale se također odličnim Tapasima! Hlada nije bilo niti danas, samo pogoršavajući moje opekotine koje mažem nekoliko puta dnevno.
8. Dan 1.6.2023. Idealan dan za hodanje, oblaci nas poštedili gorućeg sunca većinu dana. Šetao sam cijeli dan sa ekipom amerikanki B. i L. koje mi objašnjavale porezni sustav u SAD i kako ga najbolje izbjeći, pričale o svojim putovanjima po africi i južnoj americi, te volontiranju. Na samom izlazu iz Logrona naisli smo na sasvim zanimljivu ličnost koja vodi jedan štand sa voćem, predstavio se je da je “un poco loco” i pokazao nam ponosno kolekciju zanimljivih portreta sebe u raznim prigodama, u viteškom odjelu, odjelu svećenika, kao kralj i slično. Lupio nam je pečate i zaželio sretan put.
Kroz brdovite vinograde i maslinike 29km prošlo je poprilično brzo i došetali smo do gradića Najera. Izgleda poprilično pustinjski, crvene stijene ističu se nad gradom, a oko rijeke koja je izrezala te stijene našao se gradić sa svojim svojim zelenim vrtovima u odnosnu na stijene čini impresivan kontrast. Ručam najbolji odrezak i špagete sa chorizo kobasicom do sada, hodočasnički meni s tri sljeda od 13 eura definitivno se isplatio. Večer provodim pomažući jednoj španjolki da sanira žuljeve koji je muče već nekoliko dana, a ona se boji to odraditi sama. Camino prijatelji pomažu si u svemu.
9. Dan 2.6.2023. Jutro krećem hodati rano, u 6:30 već sam na Putu, te se pridružujem K. i A. M. na stazi prema mjestu Granon. Znaci 27km hoda. Šetnjom djelimo svoje želje kako da dan izgleda, ja sam htio da hodamo u hladu, i cijeli dan je bilo oblačno, A. M. je zaželjela voće, i naišli smo na donativo štand sa voćem i osvježenjem, dok je K. zeljela da je žulj manje boli, i to smo riješili compeed flasterima. Sve je ravnije i brdovita španjolska polagano izlazi iz vidika, ljepo je vidjeti sva obrađena polja do kuda pogled seže. Šećući tako stigosmo do Granona i taman izbjegnuli popodnevni pljusak.
Današnji smještaj nadasve je zanimljiv, radi na principu donacija i spavamo u potkrovlju crkve na običnim strunjačama. Mali društveni prostor ispunjen dobrim emocijama i opuštajućom glazbom klavira kojeg odlicno svira A. iz Njemačke. Svi sudjeluju i pripremi večere, čišćenju, i radu alberguea. Timski rad i volontiranje održavaju ovo mjesto. Bitno je napomenuti da se sušilo za odjeću nalazi na drugoj strani sela, I treba proći barem 3 ulice za doći do njega, po pljusku je poprilično komično promatrati lokalcima kako 10 ljudi trči glavnom ulicom sela sklanjati odjeću.
10. Dan 3.6.2023. Cilj je stići do mjesta Villafranca Montes de Oca, 27km od Granona. Veoma ugodna šetnja uz dosta hladovine i veoma malo hodočasnika po putu, putem srećem jednog Čeha P., taman prije mjesta Villafranca. Dogovaramo se otići na pivu pošto je sve ostalo zatvoreno, i tu činim fatalnu grešku, idem na pivu sa Čehom. S Čehom ubrzo jedna piva postane 4 – 5 piva, a pošto ništa konkretno nismo jeli danas, pa možete zamislit kako je to izgledalo. Teško je bilo dočekat večeru u 19:00, a siti i udareni od pive oba je jedva uz muku dovršili.
11. Dan 4.6.2023. Normalno kao i svako jutro oko 6 krećem na stazu. Odmah na izlazu iz Villafranca kreće uspon preko planine, ima podosta uspona ali srećom i hlada, a i jutro bijaše svježe. Na usponu me sustigao amerikanac B., s kojim sam hodao i dan prije, nastavljamo preko brda, kroz šumu i preko livada do mjesta Atapuerca, poznatog špiljskog i arheološkog nalazišta fosila zaštićenog Unescom u kojemu se nalaze jedni od prvih dokaza pračovjeka u Europi. Malo prije Atapuerce, s brda vidi se ogroman grad Burgos, kako se proteže rubom beskrajne ravnice – Mesete. Ja i B. komentiramo kako sama industrijska zona Burgosa ima preko 10km i kako će biti dosadno prolaziti nekoliko sati njezinim dugim avenijama do samog centra grada, koji je današnji cilj.
Do Burgosa bilo je nekih 35km hoda. Ali se isplatilo, središte grada nije veliko i dominira predivna gotička katedrala. Središtem grada teče bistra rijeka Arlanzon, omeđena zelenim pješačkim zonama, drvoredima, hladom, te je odlična za hlađenje nogu i mišića nakon dugog dana hodanja. Noćim u ogromnom modernom Albergeu, dostojnom gradu kao što je Burgos.
12. Dan 5.6.2023. S finkinjom T. rano ujutro krećem prema mjestu Hontanas, nekih 29km od Burgosa. T. sam upoznao prvi dan na Pirinejima i kasnije je nisam viđao, sve do danas. Imali smo oba dosta priča s Puta i kroz razgovor stigli do famozne Mesete – velike ravnice središnje španjolske. Meseta je poznata po tome da su naselja na velikim udaljenostima, sunce prži bez milosti, a hlada nigdje, samo monotona polja žita i vjetrenjače. Dio Camina za razmišljanje, bez distrakcija, samo hod i misli.
Dosta ljudi odluči preskočiti mesetu i nastaviti camino od Leona, ili je biciklirati u nekoliko dana. Odlučujem je proći pješice što znači 7 dana duge ravnice. Prvih 29km mesete trajali su cijelu vječnost, sunce je pržilo, a gradić Hontanas kao oaza sakriven u jednoj uvali, bio je pravo iznenađenje. Ima izvor vrlo hladne vode, i bazen koji odlično služi za hlađenje nakon dugog i toplog dana kada temperature već dosežu i skoro 30 stupnjeva. Gradić je predivan, tradicionalno kamenih kućica, i savršeno uklopljen u gotovo pustinjsku okolinu.
13. Dan 6.6.2023. Nastavljam rano po Meseti, nakon nekoliko metara upoznajem jednu hrvaticu J., s kojom šećem do prvog sljedećeg sela. Sunce prži i ubrzo nam se priključuje finkinja T., skupa prelazimo jednu uzbrdicu za koju proći nam treba čitava viječnost. Pogled s vrha na prostranstva livada je fenomenalan, osim njih samo vjetrenjače proviruju iz polja žita. 29km hoda do Boadilla del Camino bilo je malo jednostavnije za proći nego jučer, i vrijeme je brže prolazilo. Jedino sunce nemilosrdno pali bez mrvice hlada na Putu. Naseljenih mjesta gotovo i nema, te su vrlo rijetka. Takva je Meseta.
14. Dan 7.6.2023. Današnji dan bio je dug, iako samo 24km, cijelo vrijeme je vodio uz prometnu cestu do Carrion de los Condes. Postoji alternativa koja vodi duljim putem a izbjegava 70% hoda uz autoput. Odlučujem se za dulju stazu i na njoj ne srećem gotovo nikoga. Pogotovo jer većina hodočasnika kreće prije 6:00 hodati kako bi izbjegli najtopliji dio dana. Ja volim spavati, pa otprilike krećem oko 6:30, tako sam i danas. Ekipa koju srećem svi od reda talijani i nitko nezna engleski, tako da ih ubrzo napuštam i lagano uz potok i ravnice putem gradića Carrion de los Condes. Hodam s kabanicom dio dana po iritantnoj kiši, ali barem sunce ne prži. Cijeli treći dan Mesete prolazi u takvom tonu kiše i sparine nakon nje.
15. Dan 8.6.2023. Jutro započinjem na najduljoj sekciji bez civilizacije do sad, 18km polja bez ijednog sela, kuće, nastambe. Ravnici doslovno nikad kraja, hodam malo sam, malo sa J. iz Zagreba, malo sa jednom ekipicom Nizozemaca do kraja sekcije, odnosno sela Calzadilla de la Cueza. Nakon doručka nastavljam malo bržim tempom jer moram preći više od 40km danas. Ostatak puta šetam malo sa talijanima iz Belluna i kasnije sa Amerikancem do Moratinosa, dok zadnjih 9km u potpunoj samoći slušam rock klasike do gradića Sahagun, ne srećem živu dušu po putu. Sahagun označava središnju točku Camina Frances, znači polovica puta je odrađena, moguće je dobiti i certifikat, ali zbog kiše nije mi se dalo ići do drugog kraja grada po njega.
Noćim u Municipal Alberge koji u sklopu ima koncertnu dvoranu, tako da cijelo popodne imamo predivan koncert na klaviru uz opuštajuće melodije klasične glazbe. Soba je na katu a koncertna dvorana u prizemlju, ali postoji skriven prozor unutar najobičnijeg ormara, u kojem su mala vratašca, s pogledom direktno na pozornicu. Neko vrijeme samo sjedim isred tog prozorčića i uživam u opuštajućim melodijama.
16. Dan 9.6.2023. Rano kišnog jutra krećem prema 31km udaljenom gradiću Reliegos, opet cijeli dan put vodi po pješačkoj stazi uz prometnicu. Ovaj dio puta, pošumljen je uz stazu kako bi hodačima pružao malo hlada. Pošto je padala povremeno kiša, stabla su služila također kao zaštita od slabije kiše. Opet ne srećem skoro nikoga osim nekoliko španjolaca, talijana i francuza (bez osnovnog znanja engleskog jezika). U nedostatku osoba za razgovor prepuštam se zvukovima rock glazbe s telefona, i polagano nastavljam prema Reliegosu. Prolazim po putu kroz dva sela, te u jednom od njih doručkujem, a drugog preskačem. U albergeu ponovno srećem T. iz Finske nakon nekoliko dana, skupa ručamo i dijelimo iskustva i dogodovštine, ona je jedina osoba koju viđam po putu a da je krenula isti dan kao i ja na Camino. Ovaj dan također označava dug hod i monotonija krajolika, te puno vremena za razmišljanje.
17. Dan 10.6.2023. Nakon nekoliko dana konačno opet hodam sa T., cijelim putem do 24km udaljenog grada Leona. Dolaskom u grad ponovno se nalazimo u vrevi ljudi, i opet pogodimo dan kad je fiesta u gradu. Ljudi pijani na ulicama, sajam u gradu, masa ljudi, glazba i ženidbe. Istraživanju grada pridružuje nam se i švicarac J., kojeg srećemo već nekoliko dana. Definitivno zanimljivo iskustvo provođenja vikenda u većim španjolskim gradovima, uvijek zanimljivo i veselo. Gradom dominira ogromna katedrala koja je nažalost bila zatvorena zbog ženidbe, a starogradske uske ulice tipične su za gradove u ovom dijelu španjolske. Pravi izazov je naći dobro mjesto za jesti usred dana, pogotovo zbog vremena sieste i zbog čudnog radnog vremena restorana, npr. kuhinju većina restorana otvara tek u 21:00h.
U Albergeu upoznajem jednu zanimljivu ekipu dragih tajvanaca (Amy, Davis, Frank) s kojima provodim sate sieste u razgovoru o raznim temama, stanju u Tajvanu i diskusiji o budućnosti njihove zemlje zbog kine, te razumjevanju njihovog straha i zabrinutosti. Bili su impresionirani koliko mladih zapravo ima na Caminu, te me ponudili i njihovom hranom što mi je ostalo k srcu i jako lijepa prijateljska gesta s njihove strane. Uvečer razmišljam, pa kud prije prošlo 500km?
18. Dan 11.6.2023. Rano ujutro prije gradskih gužvi, krećem s finkinjom T. iz Leona pa do kuda stignemo. Za izaći iz grada treba proći barem 15km industrijske i urbane zone, što je teže zbog konstantnog hoda po asfaltu. Nakon izlaska iz grada našli smo se na stazi koja ide uz veoma bučnu autocestu, te odlučujemo malo se udaljiti i ići alternativnim putevima kroz polja gdje je mrvicu tiše i mirnije. Cijelim putem diskutiramo o raznim temama i baš smo se skompali ovih zadnjih dana, već i planiramo rute za iduće dane i komično imenujemo novonastale žuljeve na nogama. U razgovoru i uz glazbu dosta brzo prolazimo oko 35km i dolazimo da predivnog gradića Hospital de Orbigo sa najljepšim dugim srednjovjekovnim mostom do sad, gdje ručamo zajedno. Navečer idemo i na tapase u jedan od barova uz rijeku.
19. Dan 12.6.2023. U standardno vrijeme s T. krećem prema Astorgi, zadnjem mjestu na dijelu puta kroz Mesetu, nakon nje sljedi brdovita i planinska Galicija. Polagano planine i brda naviru u daljini i svakim korakom doimaju se sve bliže. Do Astorge imali smo kratkih 17km, a gradiće je očarao svojim zidinama, palačom poznatog arhitekta Gaudija, i naravno ogromnom katedralom.
T. nažalost zbog problema sa žuljevima odlučuje ostati u Astorgi na danu odmora, kako bi joj kasnije bilo lakše po brdovitoj Galiciji. Žulj Juan joj je pukao i dok ne osuši iznimno je neugodno hodati, a ni žulj Javier nije u boljem stanju. Bilo nam je super hodati zadnjih nekoliko dana zajedno i tužan je bio rastanak jer ja nastavljam dalje do sljedećeg sela. Dogovaramo se i nadamo ponovnom susretu u gradu Ponferradi za 4 dana, gdje ću možda uzeti dan odmora i sačekati je, te usput kupiti novi par cipela jer su trenutne u poprilično lošem stanju. Nastavljam još 5 kilometara do Murias de Rechivaldo kako bi malo skratio sutrašnji dan s puno uspona preko planine na kojoj je nalazi poznati križ Cruz de Ferro, o kojemu više u sutrašnjim memoarima.
20. Dan 12.6.2023. Ona izreka po jutru se dan poznaje, danas se pokazala istinitom. Spektakularan izlazak sunca između oblaka ostavio je bez daha mene, a i ostale ljude koji su mu svjedočili. Prvo selo na kojem stajem doručkovati, sasvim je drukčije od onih prijašnjih, šarmantno i tradiconalno za ovu regiju, cigleni zidovi i crni ravni krovovi kakve viđamo u gorskim predjelima. Nakon sela počinje dug i blagi uspon u planine, a pogledi se otvaraju na sve strane i sve su impresivniji. Ravnicu zamjenjuju borove i hrastove šume koje pružaju hladovinu većinu puta. Oko 11 dolazim do mjesta Foncebadon, s kojeg se pruža pogled na sve strane, planine i zelene vrhove, od kojih se neki ističu visinom većom od 2000m. Osjećam se ponovno na svojem terenu u planinama.
Pri vrhu planine, prije samog spusta ukazuje se poznati križ Cruz de Ferro, poznat po ogromnoj gomili kamenja u njegovom podnožju koje su donjeli hodočasnici iz svih krajeva svijeta. Kamenje, najčešće sa porukom, simbolizira ono teško u životu, patnju, bol, i ostavljenje kamena kod tog križa, označava oslobađanje duše od prošlih teškoća i okretanje k boljoj budićnosti, bez utega prošlosti. Ostavio sam kamen kojeg nosim iz Hrvatske i u trenutku njegova bacanja na gomilu, zastajem i prisećam se nedavno preminulog ujaka, te ostavljem tu bol iza sebe.
Kraj dana provodim u pitoresnom mjestu El Acebo de San Miguel, koje se nalazi na pola strmog spusta s planine prema Ponferradi, što mu omogućuje pogled sa svih strana na planine i veliki grad Ponferradu u dolini. Predivno mjesto i predivan dan.
21. Dan 14.6.2023. Nizbrdo je bio cijeli put do 16km udaljene Ponferrade, s veoma strmim dijelovima i pokojim potokom koji je prelazio preko staze. Konačno prava planinarska staza za dole, ali nakon 20 dana hoda, činila se mnogo težom nego one kojim hodam na vikend izletima sa planinarskim društvom, 600km u nogama osjete sve. Uz nekoliko kraćih pauzi u predivnim selima poput Molinesce, stižem do Ponferrade gdje kupujem nove cipele jer trenutne su postale kompletno ravne s donje strane i poprilično neudobne, te su počele stvarati žuljeve. Gradić Molinaseca okružen zelenim planinama, te rijekom koja prolazi uz njega, jedan je od najljepših na Putu do sad, dok je Ponferrada klasičan veliki grad, s glavnom atrakcijom templarskim dvorcem na vrhu brda s kojeg puca pogled na cijeli grad.
22. Dan 15.6.2023. Divno je opet imati hladovinu po putu, zbog temperatura koje su zagrijale ovih zadnjih par dana. Danas na 30 stupnjeva osjeti se prava španjolska vrućina. Šetnju do Villafranca del Bierzo koja je udaljena 25km od Ponferrade, provodim sa vedrom amerikankom K., uz čiji razgovor kilometri prolaze veoma brzo. Već oko 12 bili smo u Villafranci. Divan gradić okružen vinogradima, brdima, i veoma bistrom rijekom. Usput upoznajem njemca J. koji je pravi komičar i čisti smijeh je pričati s njim, što je veoma neobično za tipičnog njemca!
Pravo upuštanje na kraju dana bilo je na rijeci uz koju je uređena i livada za sunčanje, te plaža, a hladna voda rijeke tako godi umornim nogama! Navečer na glavnom trgu opet fešta i koncert s galicijskom glazbom na lokalnom galicijskom, koji je neka vrsta mješanog španjolskog i portugalskog jezika. Kao da sam u drugoj državi, i ono malo španjolskog što znam više ne vrijedi jer u galiciji imaju svoj jezik!
23. Dan 16.6.2023. Službeni dolazak u Galiciju bio je naporan ali veličanstven. Konstantni uspon od 28km od mjesta O Cebreiro podario je poglede vrijedne svake kapi znoja. Zelena brda, cvijeće i sela po putu očarala su svojom ljepotom. Hodao sam sa K. i J. cijeli dan kroz pašnjake okružene konjima, kravama i ovcama, sve do dolaska u O Cebreiro. Malo je to selo od svega nekoliko divnih renoviranih tradicionalnih kuća na vrhu brda od 1300m, s kojeg se pruža pogled na brdovitu širu okolicu. Zadnjih nekoliko dana prava je uživancija i današnji dan nije razočarao. Polako se približavam Sariji, mjestu gdje počinju velike gužve na Caminu, i počinjem planirati kako je odraditi, jer ću vjerojatno morati bukirati sve od nje do Santiaga zbog velikog broja ljudi koji odrađuju samo tih zadnjih 100km puta.
24. Dan 17.6.2023. Rano ujutro krećem sa jučerašnjom ekipom K. i J. prema 30km udaljenom Samosu. Samos se nalazi na alternativnoj ruti do Sarrije, i poznat je po tome što se može noćiti u najstarijem samostanu u španjolskoj. Iako si time dodajemo 10km hoda odlučujemo ići tim putem. Cijelo vrijeme hodali smo po hladu, što je poželjno po ovim vrućinama i suncu. Putem su se otvarali pogledi na okolna brda dok smo se spuštali do Tricastele, i izlazak sunca bio je opet spektakularan. Prošli smi kroz mnoga sela gdje se ljudi primarno bave stočarstvom, tako da ulicama odjekuju arome farma krava i pašnjaka. Pravo seosko iskustvo na koje nisu svi bili naviknuti, pa ih zatekli miomirisi života na selu.
Dosta sela je nažalost zapušteno, jedino ona gdje hodočasnici noće, oživnu zbog hodočasničkog turizma, te se ulaže u njihovo očuvanje. U Samosu život kao da je stao, sam samostan se financira samo od donacija, a 11 redovnika koliko ih živi tamo živi od izrade likera, i odličnih čokolada te prodaje rukotvorina i suvenira. Zanimljivo je da je većina samostana 1951. izgorilo, zbog nesreće tjekom izrade alkohola u destileriji, te se dan danas zapravo obnavlja s zaprimljenim donacijama.
25. Dan 18.6.2023. Danas dolazim do Sarrije, mjestu udaljenom nešto više od 100km do Santiaga. Sarrija je početno mjesto velikog broja hodočasnika, jer je to najkraća udaljenost potreba za izdavanje Compostele, certifikata o prolasku puta. Zbog toga od Sarrije nadalje vladaju poprilične gužve na putu i veoma je teško naći smještaj za prenoćiti. Zbog toga primoran sam bukirati sljedećih 4 noći do Santiaga. Postoji stranica za praćenje koliko Compostela je izdano taj dan, danas je taj broj oko 1400, uzimajući u obzir kad sam krenuo u Saint Jeanu, na isti dan krenulo je 200 ljudi. Impresivna brojka koliko hodočasnika se skupilo sa svih staza i usputnih gradova. Danas noćim u modernom albergeu kod mjesta Ferreiros, te sam s K. i J. hodao otprilike 27km za doći do njega. Cijelim putem priroda i zelenilo ostavljaju bez daha.
26. Dan 19.6.2023. Odmah pri buđenjem čujem zvuk kiše na prozoru. Prvim pogledom na tamno nebo uviđam da će danas biti mokar dan. Pređenih 27km do mjesta Airexe padala je konstantna i umjerena kiša, zaklanjajući pogled na prirodu i krajolik. Sa navučenom kabanicom hodam s K. i J. dosta tiho probijajući se tako kroz gužvu na blatnjavoj stazi koja je danas vladala cijelim putem. Putem prolazimo kroz gradić Portomarin, izgrađen na obali poprilično velike rijeke Mino. Nisam baš stigao uživati danas, zbog konstantnog izbjegavanja lokvi, blata i velike količine ljudi na stazi. Ali sve je to dio Camina i očekivano u zadnjih 100km, i posebice u po kiši poznatoj Galiciji.
27. Dan 20.6.2023. Jutro je krenulo magleno, ali magično. Šuma je izgledala slikovito i divno, kao u filmovima (strave). Ali brzo se to rasčistilo i dan je bio savršen i sunčan. Čak ni gužve nakon grada Melide nisu toliko smetale danas. Iako je dan sadržavao 33km hoda do mjesta Ribadiso, nije bilo uopće naporno, noge su toliko naviknute na hod da uopće nema više nikakvih problema. Odbrojava se još jako malo do Santiaga i samo to je u mislima ovih dana.
28. Dan 21.6.2023. Danas je cilj bio doći do naselja Lavacolle prije samog Santiaga, udaljenog od Ribadisa nekih 31km. Tako da sutra ostaje zadnjih 10km za propješačiti, i za doručak je plan biti ispred Katedrale. Staza kroz šumu i mahovinu prati nas cijelim putem, i mirisi eukaliptusa također. A misli već ispred katedrale pozdravljaju prijatelje hodočasnike.
29. Dan 22.6.2023. Rano ujutro krenuli krenuli smo prema 10km udaljenom Santiagu. Kroz magleno predgrađe dolazimo do Albergue gdje finkinja T. noći, te nam se pridružuje u zadnjim kilometrima hoda. Oko 9:00 stižemo u impresivan stari dio Santiaga de Compostele, te dolazimo do katedrale, druge najveće u španjolskoj. Emocije preplavljuju kako mene samoga, tako i K., J. i T., konačno je došao taj trenutak kada smo svi ispred famozne katedrale koja označava kraj našega puta dugog 790km i 29 dana hoda. Najprije dolazi sreća, a kasnije tuga zbog našeg skorog rastanka. Nastojimo iskoristiti zadnji zajednički dan bez da puno razmišljamo o tome.
Dok čekamo svečanu hodočasničku misu u podne, podižemo Compostele (certifikate o prijeđenim putu) u hodočasničkom uredu, te odlazimo na doručak u jedan od brojnih kafića. Sjedeći tamo pridružuju nam se prijatelji francuzi Q. i J., a odjednom J. vadi tortu sa svijećicama od niotkuda, i svi mi počnu pjevati sretan rođendan. Ostajem bez riječi, i prepun emocija zaželim želju, izgrlim svih, te ugasim svijećice. Svi skupa zatim dijelimo Santiago tortu i uživamo u danu, hrani i piću.
Zabave nije falilo, cijeli dan susretali smo razne poznanike i čestitali si međusobno na uspješno pređenom putu. Bilo je neopisivo, od kafića do kafića, restorana do restorana, svugdje poznanici i svi se zaustavljaju nazdraviti jedni s drugima. Nakon mise u katedrali ostajemo sjediti na trgu ispred nje, te dočekivati hodočasnike koje poznajemo do večeri. Sam Santiago veoma je turistički grad i zabave ne fali, od uličnih zabavljača, do suvenirnica, ima svega.
Ali ipak hodočasnici su žila kucavica grada i poseban je doživljaj biti dio cijele priče koja povezuje ovaj grad s ljudima, kako kroz povijest, tako i danas.
Nakon ovog dana jedino što je preostalo je propješačiti dodatnih stotinjak kilometara do gradića Fisterre (španjolski Finisterre) čije ime znači “kraj svijeta”. Mjesto gdje zemlja završava i susreće se sa Atlantskim oceanom, točka nakon koje se pješice više ne može, i ujedno točka gdje ovo putovanje završava, kako meni, tako i mnogim drugima.
Camino de Santiago iskustva – francuska ruta (Put Svetog Jakova), Španjolska 2023.
