Jordan – od tišine pustinje, preko planina, do plavetnila mora i zelenih brdašca na kojima cvijetaju beskrajne plantaže maslina. Na trenutke sam se osjećao kao da sam u Rimu, ponekad kao u Istri, sve dok se kamenita pustinja nije otvorila ispred mene, nastupila tišina i podsjetila me da je dom tisuće kilometara daleko.
Iako mnogi Hašemitsku Kraljevinu Jordan na prvu totalno krivo asociraju na opasnu zemlju zbog svojih susjeda poput Sirije i Iraka, mogu reći da je Jordan jedna od najsigurnijih zemalja bliskoga istoka. Odlična hrana, jako dragi ljudi i iznenađujuće nenapadni ulični prodavači (totalna suprotnost od Egipta)!
Cjelokupne troškove putovanja u Jordan provjerite ovdje.
Glavni grad Amman
Sve je krenulo nakon 4 sata leta iz Venecije za Amman, kad sam prvim korakom izvan aerodroma sjeo u javni bus kako bi iskusio pravu čar lokalnog prijevoza. Amman je metropola od preko 4M stanovnika, gotovo polovina stanovništva zemlje živi u toj zvijeri od grada. Kaotičan promet, gužve, neprekidno trubljenje, pogotovo u starogradskoj jezgri definitivno daju do znanja da sam daleko od uređene Europe. Sam grad je veoma brdovit, a u samom središtu na vrhu brda nalaze se ostaci zidina i rimske citadele, te ogromnog kazališta. Iznimno strme ulice čine šetnju, moj preferirani način obilaska grada, veoma sporim i napornim, ali isplati se svake kapi znoja. Svako brdo daje neku drugu perspektivu pogledu na grad i daje uvid u život van turističkog središta.
Dva dana sam proveo u istraživanju glavnoga grada i lokacija poput citadele, amfiteatra, muzeja tenkova i automobila, džamija i brojnih tržnica. Sve u svemu Amman je kombinacija modernog i suvremenog predgrađa, brojnih nebodera i shopping centara, te kaotičnog i povijesnog centra, uz čije rubove se nalaze neke od najšarolikojih lokacija u gradu poput poznatog Rainbow streeta.
Rimski Jerash
Drugi dan sam iskoristio priliku s dva Splićana koje sam upoznao na avionu otići u Jerash, najveće rimsko arheološko nalazište u Jordanu. Nekadašnji važan rimski grad u kojem je živjelo preko 20.000 ljudi. Samu njegovu važnost vidi se kroz velebni forum, stupove, Zeusov hram, crkve, hipodrom, te činjenicu da su tamo izgrađena i očuvana čak dva rimska kazališta. Po povratku u Amman skupa smo otišli na večeru i degustirali razne namaze poput hummusa, moutabala, u kombinacijama sa odličnim falafelima, rižom, koftama i nema što nismo probali…
Kraljevska cesta
Treći dan bilo je vrijeme za se pozdraviti sa Ammanom, te ranoujutro podignuti automobil u rent a caru. Za 5 dana najma platio sam svega 40€! Iz milja sam mali Suzuki Alto nazvao Suzi! Suzi je bila odličan kompanjon, malo je trošila, imala je dobre mortizere, i odlično se snalazila u prometu. Čak je imala i klimu (koja nije radila)!
Čim se izađe iz Ammana promet postane kudikamo normalniji, a izvan gradova skoro nema ni automobila na cesti, jedino pokoji rent a car (koje možete prepoznati po zelenim tablicama). Iz glavnoga grada krenuo sam prema jugu, s ciljem dolaska u Wadi Musu putem Kraljevske ceste. Stare rute koja je povezivala sjever i jug zemlje prije izgradnje okolnih autocesta. Panoramska je to cesta koja prolazi kroz brojne povjesne gradove, sela, prolazi pored nekoliko važnih dvoraca poput templarskog Keraka i impozantnog Shobak dvorca, ključnih lokacija za obranu Jeruzalema u srednjem vijeku.
Osim povijesnog aspekta, kroz tih 250km, okolina se drastično mjenja. Od zelenog i hladnog sjevera, klima postaje sve sušlja, pustinjski kanjoni pojave se niotkud, a cesta tada serpentinama prolazi kroz njih. Pogledi su nestvarni gledajući te ogromne kanjone s malo zelenila na dnu, uz same rijeke ili potoke, koji su milionima godina klesali te grdosije. Prvo prolazim kroz Wadi Mujib, a zatim Wadi Al Hasa. Oba kanjona ostavljaju bez daha i neiscrpan su izvor planinarskih staza i avanture. Zabačena pastirska naselja, brojne koze koje pasu ostatke suhe trave oko ceste, koju povremeno i preskaču stvarajući tako jednu od najvećih opasnosti u prometu, jedini su znakovi civilizacije u ovim krajevima.
Na rubu pustinje
Sto se više približavam Wadi Musi, pogotovo nakon prolaska pored zaštićenog sela Dana, to prolazim kroz više planina. Razmišljam o tome kako se upravo negdje u ovim brdima nalazi skriveni grad Petra, koji mi je u planu obići sljedeći dan.
Wadi Musa
Predvečer dolazim u Wadi Musu, taman na spektakularan zalazak sunca nad pustinjskim planinama i gradom u dolini. Grad služi kao ishodište za posjetu Petri, najpoznatijoj atrakciji Jordana, drevnom glavnom gradu Nabatejaca, nekad vrlo važnog trgovačkog središta cijele šire regije.
Budim se rano prije zore, brzinski doručkujem, sve kako bi izbjegao gužve u Petri. Ulaz u lokalitet nalazi se svega nekih 500m od mog hostela. Već u 6:30 među prvim posjetiteljima ulazim u kanjonon. Cijena ulaznice je visokih 65 €, ali kupovinom Jordan Pass može se značajno uštedjeti jer za 90 € dobiva se viza, ulaznice za Petru, i većinu dvoraca, muzeja, te atrakcija u zemlji.
Izgubljeni grad – Petra
Već nekoliko stotina metara nakon ulaza, svi tragovi grada nestaju, i ispred mene javljaju se pustinjske stijene, pijesak, i jedna uređena staza koja prolazi između njih. Ostaci nekadašnjih građevina javljaju se nasumice prije ulaska u glavni klanac. Kako stijene postaju sve više, a prolaz između njih sve uži, uzbuđenje raste. Brojni zavoji, tjesnaci, i nepreglednost staze, dodaju mističnosti ovog mjesta. Toliko zavoja, i iza svakog očekujem Riznicu, ali nikako doći nje. Skeptično gledam mapy.cz da li sam na pravom mjestu, nisam možda trebao skrenut negdje? Ali nije pomoglo, GPS ne radi zbog okolnih visokih stijena.
Nakon nekih dva kilometra tjesnaca, kroz procjep konačno vidim prve znakove Riznice (Al-Khazneh). Najpoznatija je to grobnica, potpuno urezana u lice stijene, poznata po delikatnim izrezbarenim detaljima i samoj očuvanosti, te naravno veličini. Prvi pogled na punu veličinu ostavlja me bez riječi. Pomalo pjevušim poznati theme song iz filma Indiana Jones-a, dok uz druga 2 ili 3 ranojutarnja entuzijasta, bilježim trenutak slikom. Neko vrijeme samo sjedim na jednom od vidikovaca, i uživam u pogledu, na miru, bez horde ljudi oko Riznice.
Uspon na “The Monestary” hram
Gotovo svaka stijena nakon Riznice, pa do izlaza iz kanjona, izrezbarena je na neki svoj način. Prolazim razne kraljevske grobnice, svaka jedinstvena, iskelsano kazalište, brojne hramovi, bizantske crkve prepune mozaika itd. Uz takve prizore put me tada vodi prema hramu „The Monestary“ (Ed-Deir), koji se nalazi na vrhu brda do kojeg vode otprilike 900 strmih stepenica. Jutarnja svježina olakšala mi je taj uspon, jer čim je sunce upeklo, temperatura je drastično porasla i bilo je vrijeme za kratke rukave i kremu za sunčanje. Pri usponu nekoliko beduina nudi prijevoz magarcima, što ljubazno odbijam i nastavljam hodati. Nakon nekih 45 minuta uspona, uz fenomenalne poglede prema dolini, otvara se jedan ravan proplanak, okružen stijenama. Usamljeni Monastery već tisućama godina stoji uklesan u jednu od njih.
Nakon Riznice, ovo je najpoznatija znamenitost u lokalitetu. Mnogo ljudi je zaobiđu, samo zbog strmog uspona do gore, a po meni skoro je i impresivnija od Riznice. Također, sav taj upon na planinu od nekih 1100 mnv nagrađen je predivnim pogledom od 360 stupnjeva na kanjone i ostale pustinjske stijene i planine. Još kad mi je jedan lokalni beduin ponudio skuhati tradicionalnu kavu s pogledom, bio sam najsretniji čovjek na svijetu.
Povratak stazom „High Place of Sacrifice Trail“
Nakon nekih 45min uživanja na vrhu, trebalo se spustiti natrag u dolinu. Za povratak sam odabrao drugu stazu, da zaokružim rutu. Staza „High Place of Sacrifice“ vodi preko planine Jebel al-Madhbah, i pruža pogled na cijelu Wadi Musu. Završava ispred klanca pokraj Riznice. Staza je čista uživancija, uskim stepenicama penje se preko planine, kroz uske procjepe, a pogledi na pustinjski krajolik, prošaran proljetnim zelenilom pružaju jedan prizor pun kontrasta, vrijedan pamćenja! Cijeli dan proveden u Petri prekratko je vrijeme za obići sve, tako da se definitivno moram vratiti jednog dana, i obići neistraženo. Zanimljivo bi možda bilo proći i dio Jordan Traila, long distance planinarske staze koja vodi kroz cijelu zemlju.
Po povratku, nakon večere u hostelu, upoznajem jednog super lika sa Filipina, kojeg sam tokom dana sreo u Petri, te mu dao upute kako doći do „The Monestary“. Skompali smo se i ustanovili da imamo iste planove za nadolazeće dane, te odlučili skupa otići sutradan prema Wadi Rum pustinji. Pustinji poznatoj po jedinstvenom crvenom pijesku I crvenim stijenama, čiji izgled jako asocira na planet Mars.
Crvena pustinja Wadi Rum
Put je bio malo je reći impresivan, s desne strane dugo vremena vozio sam uz kanjon Wadi Muse, a nedugo nakon ravna kameno – pješčana pustinja počela je prevladavati, a strme stijene izvirivati iz pijeska. Što smo bili bliže Wadi Rum-u, to je pijesak postajao crveniji, stijene impozantnije, a vegetacija gotovo u potpunosti nestala.
Uz mnogo pauzi za fotografiranje, stigli smo do Wadi Rum sela. Dočekao nas je ljubazni domaćin beduin sa Jeepom i odveo duboko u pustinju do našeg kampa gdje smo noćili u tradicionalnim šatorima. Usput zaustavljajući se na najpoznatijim lokacijama poput Lawrenceovog izvora, najveće pješčane dine, prirodnog kamenog mosta, Khazali kanjona. Isprobali smo surfanje na pijesku, te uživali u nekoliko panoramskih vidikovaca.
Prije tradicionalne večere, iskoristili smo vrijeme za malo samostalnog istraživanja pustinje. Uvjerili se da ono što u pustinji izgleda blizu, zapravo je jako daleko, i kako su nekada lokalni beduini tražili vodu u pustinji, tako smo mi tražili signal za mobitel (i jedva ga pronašli na vrhu pješčane dine 3km od kampa). Po povratku u kamp svjedočili smo spektakularnom zalasku sunca nad pustinjskim krajolikom.
Večera u Beduinskom kampu
Nakon zasluženog odmora u kampu i uživanja u toplom čaju, koji dobro dođe jer navečer vani bude dosta hladno, došlo je vrijeme za večeru. Beduini su pripremili brdo raznih salata, kruha, namaza, i neka od tradicionalnih jela poput Zarba (beduinski roštilj s povrćem) i Mansafa (riža s janjetinom i kozjim jogurtom), ukratko bilo je odlično! Druženje koje je usljedilo s ostalom ekipom u kampu potrajalo je do kasnih večernjih sati, doslovno dok nismo ostali bez struje iz baterija (kamp se napaja solarima).
Put do Mrtvog Mora
Idući dan, nakon doručka bilo je vrijeme za vratiti se u civilizaciju. Frend s Filipina nastavio je južno u Aquabu, grad na crvenom moru, dok sam ja krenuo putem Mrtvoga mora, ovog puta koristeći cestu Desert Highway. Slijedio sam autoput kroz pustinju do Keraka. Spuštajući se planinskom cestom Al-karak Hwy, uz dramatični pogled na Wadi Al-Karak kanjon s obalama mrtvog mora u pozadini. Kako je Mrtvo more granica sa Izraelom, prvi put prolazim kroz jedan od Palestinskih izbjegličkih kampova,. Prizor je to hrpe šatora i ljudi koji preživljavaju sa nekoliko koza, ovaca i kokoši. Tužan prikaz ljudi koji su zbog zapadnih politika morali napustiti svoje domove. Barem su ovdje donekle na sigurnome. Preko 2 miliona palestinskih izbjeglica i 730 tisuća sirijskih izbjeglica danas živi u Jordanu.
Dolaskom na obale Mrtvog mora, najslanijeg mora i najniže točke na zemlji, prvo što sam uočio bile su slojevite naslage soli, koje doslovno hrskaju dok se hoda po njima. Iako sam želio isprobati da li je stvarno nemoguće potonut, morao sam odustati jer je ipak bilo malo prehladno. Zanimljivo je da se dubina mora svake godine smanjuje za otprilike metar. Razlog tome je što se pritok rijeke Jordan, dosta smanjio zbog korištenja vode za piće i agrokulturu Jordana i Izraela, te se nestiže nadoknaditi vodu koja ishlapi u ljetnim mjesecima.
Rijeka Jordan – mjesto Isusova krštenja
Nastavio sam voziti cestom uz mrtvo more u smjeru sjevera, kako bi došao do jednog od biblijskih lokaliteta, mjesta Isusova krštenja na rijeci Jordan. Danas je pod UNESCO zaštitom, a originalna krstionica ne nalazi se direktno na rijeci, već stotinjak metara dalje, jer je rijeka promjenila tok. Neobično je stajati na jednom takvom mjestu, dok se brojni vjernici krste s Izraelske ali i Jordanske strane rijeke.
Planina Nebo
Vraćajući se prema glavnome gradu, zastao sam na još jednom povjesnom mjestu, planini Nebo. Brdu gdje je Mojsije prvi put ugledao Svetu Zemlju, prije njegove smrti. Danas na tom mjestu stoji memorijalna crkva, u kojoj su izloženi brojni mozaici. Dok se sa vidikovca pruža pogled na mrtvo more, Izrael i brdoviti Amman. Za vedra dana vidi se čak i Jeruzalem te Betlehem.
Mozaici Madabe
Pred kraj dana stižem u Madabu, posljednji grad prije povratka. Pomalo istražujem brojne crkve, prepune raznih mozaika, od kojih se ističe onaj u crkvi Sv. Juraja, koji prikazuje mapu svete zemlje, te Jeruzalema, i smatra se najstarijim geografskim mozaikom na svijetu (6.st Pr.Kr.). Posljednju večer u Jordanu provodim uz čaj i ugodan razgovor sa domaćinom, koji je čak posjetio hrvatsku u devedesetima, u sklopu UN humanitarne pomoći.
Povratak
Posjeta Jordanu bila je putovanje koje je nadmašilo sva moja očekivanja. Od tišine pustinje, preko povijesnih gradova i arheoloških čuda, do ljubaznosti i gostoprimstva lokalnog stanovništva, svako iskustvo bilo je jedinstveno i nezaboravno. Kroz iskustvo putovanja Jordanom, kroz Amman, Jerash, Petru, Wadi Rum i Mrtvo more, osjetio sam bogatstvo povijesti i kulture koja je oblikovala ovu fascinantnu zemlju. Svaki korak na tom putovanju bio je prilika za novo otkriće, bilo da se radilo o rimskim ruševinama, veličanstvenim kanjonima ili drevnim hramovima uklesanim u stijene. Jordan je mjesto gdje se može iskusiti pravi duh avanture i istraživanja, kojem ću se jednog dana sigurno vratiti.
Jordan putovanje – iskustva 2024.