Mateo Putovanje u Albaniju – na prvi spomen ove ideje, odmah sam u startu dobio stereotipna mišljenja od hrpe ekipe “zar nema neke bolje destinacije”? Iako možda ima, gostoljubivost lokalaca, miks kultura istoka i zapada, prekrasna priroda, plaže i povijesne znamenitosti često su podcijenjene, ali ništa manje impresivne u odnosu na zapadnoeuropske.
Cilj mi je kroz ovaj blog prikazati da je Albanija puno više od onoga što većina ljudi misli. Nudi ponešto za svakoga, uz dašak avanture koji je naravno moguć samo na brdovitom Balkanu!
U 12 dana obišao sam većinu zemlje, od Tirane, Berata, Gjirokastera, šljunčanih plaža juga, do planinskih vrhova Prokletija i Koraba. Albanija me ostavila bez riječi – o čemu više kroz ovaj putopis u nastavku.
Dolazak u Albaniju
Doći u Albaniju iz naših krajeva najbolje je avionom. Jeftini letovi iz Trsta i Venecije za glavni grad Tiranu mogu se naći već od 20 EUR po smjeru, a let traje svega 1.5h. Upravo takvu priliku smo ulovili i mi, te bukirali karte za putovanje krajem 6. mjeseca. Tik pred glavnu turističku sezonu, dok su cijene svega još uvijek dosta pristupačne.
U Albaniji je keš još uvijek majka, primaju sve – Eure ili lokalni Lek (1 EUR = 94 LEK 06/2026). Ponesite ga dovoljno jer naplaćaju nemale provizije na bankomatima (5-7 EUR).
1. Dan: Tirana
Sletjeli smo u Tiranu dosta rano, već oko 8h ujutro. Odmah pri izlasku iz aerodroma kreću nas nadljetati taxi vozači nudeći svoje usluge. 20 €, 15 € do centra, čujem povike iz daljine. Mi smo se ipak odlučili za bus, koji košta svega 4 € po osobi i vozi nekih 30 minuta do centra kroz divlji promet grada.
Autobus nas ostavlja tik uz centar, stotinjak metara od glavnog gradskog okupljališta – Skenderbegova Trga. Velikog prostranog glavnog trga oko kojega se nalazi većina gradskih atrakcija. Okružen je velebnim građevinama poput Gradske Opere, Et’hem Bey džamije i Nacionalnim povijesnim muzejem s prekrasnim muralom koji prikazuje identitet Albanije. Osim toga s trga se pruža pogled na “novo ruho” Tirane, moderni grad s mnoštvom nebodera, koji zadnjih godina slovi kao igralište svjetski poznatih arhitekata.
Tragovi prošlosti
Iako grad proživljava kompletnu transformaciju, znakovi režima i teške prošlosti još uvijek su vidljivi na gradu. Naime za vrijeme režima paranoičnog Envera Hoxhe, izgrađeno je oko 200.000 bunkera diljem zemlje, zbog straha od invazije SAD-a, Jugoslavije i Sovjetskog Saveza pa čak i Kine. U periodu od 1975.–1985., Albanija je tako postala jedna od najizoliranijih država na svijetu, a Hoxha ostao bez gotovo svih međunarodnih saveznika. Albanija se čak 1967. proglasila prvom ateističkom državom na svijetu, što je rezultiralo da su vjerske institucije bile masovno zatvarane, uništene ili prenamijenjene. Grad je tada radikalno preoblikovan prema socijalističkom modelu.
Zbog svega prije navedenog Tirana danas nema starogradsku jezgru, ali možete naći bunkere na svakom koraku. Neki od njih prenamjenjeni su u muzeje, poput Bunk’art 1 i Bunk’art 2 koji su nezaobilazne atrakcije i vrijedni posjete.
Noćni život
Tirana je danju dosta miran grad, posebice za vrijeme ljetnih vrućina. Dok noću, kada zapadne sunce, široke ulice oživnu ljudima. Jedna od najpoznatijih četvrti za nezaboravan provod je Blloku, nekadašnja strogo čuvana rezidencijalna četvrt za komunističku elitu nedaleko centra grada. Danas je epicentar društvenog života, prepuna vrhunskih restorana, barova i noćnih klubova.
To je otprilike to što se stigne obići za jedan dan u Tirani. Sasvim dovoljno za zagrepsti površinu i posjetiti neke od njezinih glavnih atrakcija.
2. Dan: Tirana – Berat
Drugoga dana, nakon doručka zaputili smo se nazad na aerodrom, kako bi pokupili automobil – najbolje sredstvo za kretanje po Albaniji. Iako postoje busevi koji vode do većih gradova, rent a car je nekako najfleksibilnija opcija. Isti smo platili 250 € s osiguranjem za 10 dana. Vožnja po Albaniji generalno je okej, osim u većim gradovima gdje zna biti dosta kaotično i prometna pravila samo neobavezna sugestija.
Prva destinacija bio nam je grad Berat – najljepši u Albaniji, te nadaleko poznat po svojoj jedinstvenoj arhitekturi i bogatoj povijesti. Brojne kamene osmanske kuće smještene na padinama oko rijeke Osum, čine prizor kao sa razglednice. “Tisuću prozora” povijesnih četvrti Mangalem i Gorice povezanih slikovitim kamenim mostom, nadgledaju ovaj grad uvršten na UNESCO-ov popis svjetske baštine.
Prošetati njegovim uskim uličicama, nezaobilazna je aktivnost, a doći do njegove znamenite srednjovjekovne tvrđave, pravi izazov vrijedan truda. Unutar nje se nalaze stare crkve, muzeji i tradicionalne kućice koje svjedoče o bogatoj kulturnoj baštini ovoga grada. Usput najbolji je vidikovac u gradu.
Grad tradicije
U Beratu vrijedi kušati neke od odličnih lokalnih tradicionalnih Albanska jela, kao što su sljedeće:
- Tavë kosi – jedno od najpoznatijih jela, pečena janjetina u umaku od jogurta i jaja, često s rižom.
- Tavë dheu – “zemljana tava” od mesa, paprike i sira, pečena u glinenoj posudi.
- Byrek – pita od tankih kora punjena sirom, špinatom, mesom ili krumpirom.
- Fërgesë – kremasti gulaš od paprike, rajčice i bijelog sira, često se poslužuje kao glavno jelo.
- Qofte – začinjene mesne okruglice koje se peku ili prže.
- Speca të mbushura – paprike punjene rižom i mesom ili povrćem.
Za desert naravno nezaobilazna je odlična Baklava! Što se tiče cijena, tipičan ručak i piće ispadnu otprilike 8-12 €.
Jedan dan dovoljan je za obići ovaj grad. Preporučam da bukirate smještaj u nekom od guesthousova, i doživite gostoljubivost lokalaca. Za nama su trčali sa vrećicom lokalnog voća iz vrta na checkoutu, da imamo za po putu!
3. Dan: Berat – Gjirokaster – Saranda
Sljedeća postaja bila nam je još južnije. Skoro kraj grčke granice. Iz Berata smo se zaputili u Gjirokaster – grad je poznatom po svojoj dobro očuvanoj osmanskoj arhitekturi i često zvanim “gradom kamena”, zbog kamenih kuća sa karakterističnim krovovima od škriljevca.
Stari dio grada pod zaštitom je UNESCO-a, jer predstavlja jedinstven primjer balkanskog i osmanskog urbanog naslijeđa. Uske popločene ulice, tradicionalne kuće nalik tvrđavama, ulične trgovinice i brojni muzeji daju Gjirokastru poseban štih.
Jedna od najpoznatijih znamenitosti je tvrđava Gjirokastër, koja dominira gradom i pruža pogled na cijelu dolinu i okolne planine. Unutar tvrđave se nalazi muzej oružja, nekadašnji zatvor, kao i ostaci iz raznih povijesnih razdoblja, od srednjeg vijeka do modernog doba. Posebno vrijedan posjete je i bogati etnografski muzej, izgrađen u rodnoj kući prije spomenutog komunističkog vođe Envera Hoxhe.
Pola dana bilo nam je dovoljno za prošetati gradom i posjetiti navedeno, te smo nakon ručka nastavili preko obližnji planina prema Sarandi. Stali smo putem na predah kraj posebno tirkiznog i hladnog izvora Syri i kaltër (Blue eye), gdje smo prošetali sat vremena oko jezera.
Saranda i Albanska obala
Pred kraj dana stigli smo u Sarandu – turistički grad na obali koji nam se nimalo nije dopao. Grad je malo je reći kaos. Hrpa ogromnih zgrada, uskih cesta, kaotičnog prometa i nepostojećih parkirnih mjesta. Wannabe Costa del Sol bez ikakvog reda i smisla u arhitekturi i infrastrukturi. Čak ni plaže nisu baš nešto, a sve one ljepše “Maldivi plaže” sa instagrama su naravno privatne i plaćaju se. Na poluotoku Ksamil pogotovo.
U Sarandi smo samo prespavali i odlučili iduće jutro krenuti sjevernije i posjetiti mrvicu manje turistička mjesta u potrazi za lijepšim plažama koje se ne plaćaju.
4. Dan: Sarande – Himare – Gjipe plaža – Vlora
Nakon Sarande, željni konačnog kupanja u Jonskom moru zaputili smo se u Himaru – malo turističko mjestašce koje nam se odmah na prvu dopalo. Puno manje gužve, mirne plaže sa sitnim okruglastim kamenčićima i prekrasnim tirkiznim morem. Iznajmili smo i ležaljke sa suncobranom na Potami plaži za 10 € na dan što je sasvim korektna cijena. Čisto i iznenađujuće svježe more sa brojnim hladnim izvorima koje smo susretali taman nas je rashladilo i učinilo vrući ljetni dan podnošljivijim.
Da ne zaboravim napomenuti vožnja do Himare je vrlo scenična. Brojni zavoji i spektakularni pogledi na planine koje se spuštaju do mora i zabačenih uvala ostavljaju bez daha. Čak i nakon Himare, prizori sa ceste i sa brojnih serpentina, te zavoja su neopisivi.
Gjipe plaža
Poslijepodne smo odlučili posjetiti jednu od najljepših albanskih plaža – Gjipe beach. Ova pomalo divlja plaža nalazi su u suhom riječnom kanjonu do kojeg vodi vrlo uska cesta i 2 km pješačke staze. Najzahtjevnija je cesta do nje, jer se dva automobila ne mogu mimoići, te uvijek netko mora u rikverc do proširenja, što zna biti stresno.
Nakon spuštanja do parkinga slijedi 2 km makadamskog puta nizbrdo do same plaže. Iako je vrlo izložena suncu, vrijedi se pomučiti doći do nje jer je stvarno prekrasna. Boju mora i bistrinu vode ne može dočarati niti jedna slika s mojega telefona, ali procijenite sami.
Ostatak popodneva proveli smo kupajući se na Gjipe plaži, prije odlaska prema Vlori. Do nje smo išli dužom ali sceničnom cestom preko planinskog prijevoja Llogara, s kojeg puca panorama na Jonsko ali i Jadransko more, koji se ondje susreću.
Vlora
Ulazak u Vloru, kao i svaki veći grad u Albaniji, vrlo je stresan zbog kaotičnog prometa, iako smo ovdje pronašli parking nešto jednostavnije. Vlora djeluje donekle sređenija, ali je također u potpunosti posvećena turizmu. Široke avenije, duga šetnica lungomare, i brojni hoteli te lokali izgrađeni uz nju imaju donekle nekog sklada. Glavna plaža uz lungomare nije baš neka, te je cijela od riječnog pijeska (ili ti mulja) i vrlo plitka. Svakako je lijepa za prošetati ili sjesti u neki od obližnjih restorana, ali to je više manje to.
5. Dan: Vlora – Gjirokaster – Skadar
Iz Vlore, zaputili smo se prema sjeveru Albanije – gradu Skadar, uz stajanje na pola puta u gradiću Kruje. Ovaj dio puta nastavio sam solo, pošto se prijatelj morao vratiti kući nakon završenog produženog vikenda.
Kruje
Kruje je jedan od legendarnih gradova u Albaniji, smješten na padinama planine s prekrasnim pogledom na okolni krajolik. Grad je poznat kao glavno uporište albanskog nacionalnog heroja Gjergj Kastrioti Skenderbega (15. st.), predvodnika otpora protiv Osmanskog Carstva. Njegove vojne pobjede donijele su mu ugled diljem Europe, te je bio prepoznat kao jedan od najistaknutijih branitelja kršćanske Europe toga vremena.
Glavne atrakcije koje nudi su impresivni dvorac, povijesni muzej posvećen Skenderbegu, te tradicionalni bazar gdje možete pronaći sve i svašta: od rukotvorina, suvenira do lokalnih proizvoda poput meda. Šetnja kamenim ulicama utvrde vraća vas u neko davno prošlo vrijeme.
Skadar
Dan sam završio u Skadru, najpoznatijem biciklističkom gradu Albanije, smještenog na samom sjeveru zemlje uz rub Skadarskog jezera. Gradom dominira impresivna tvrđava Rozafa koja pruža najbolji pogledom na grad i jezero.
Pravo iznenađenje je starogradska jezgra prenamijenjena u veliku pješačku zonu sa hrpom živahnih kafića i restorana – nešto što je rijetkost u Albaniji. Skadar je baš opušten grad, svi se vozikaju biciklima i ima malo štih Amsterdama po tom pitanju. Da sam ostao mrvicu dulje zasigurno bi rentao bicikl i istražio širu okolicu grada njime.
U Skadru sam proveo noć, prije polaska na planinski sjever ka poznatom masivu Prokletija.
6. Dan: Skadar – Komani jezero i Shala rijeka – Valbona
Za doći do Valbone, bukirao sam cjelodnevnu turu s Miki tours koja vodi iz Skadra, preko Komani jezera i Shala rijeke do Valbone za cijenu od 50 €.
Preporučam ovu kombinaciju jer Komani jezero i rijeka Shala čine jednu od najljepših prirodnih tura u Albaniji – spoj avanture, opuštanja i spektakularne prirode. Tura uključuje plovidbu “fjordom Balkana” Komani jezeru i opuštanje u “Tajlandu Albanije” Shala rijeci, sa večernjim transferom kombijem u Valbonu.
Mene je oduševila kombinacija strmih planinskih litica i vožnja brodom kroz uske, dramatične klance, uz kupanac u izrazito hladnoj (13°C) ali čistoj i tirkiznoj vodi Shala rijeke. Oko Shale postoji i hrpa beach barova te restorančića i guesthousova gdje se može nešto popiti i pojesti. Idealno za opuštanje.
Navečer je uključen transferu Valbonu, jednu od najpoznatijih planinskih dolina Albanije. Odmah pri ulasku u selo nazubljeni vrhovi i strme litice okružene grmljavinskim nevremenom izazivaju strahopoštovanje i opravdavaju naziv ovih planina – Prokletije.
7. Dan: Planinarenje oko Valbone
Za 7. dan imao sam ambiciozne planove. Kako je Valbona ishodišna točka za brojne planinske vrhove kao što su Jezerski vrh (najviši vrh dinarida 2.694 m), Zla Kolata (najviši vrh Crne Gore 2.534 m) i Rosni vrh (navodno najljepši vidikovac u Albaniji 2.525 m), planirao sam popesti jedan od njih. Sve su to vrlo zahtjevne planine i zahtijevaju lijepo vrijeme za cjelodnevno planinarenje – tijekom mojega posjeta to nije bio slučaj. Svakodnevna grmljavinska nevremena oko podneva onemogućila su te poduhvate.
Prije nevremena, imao sam vremena za jednu lakšu kružnu rutu iz Valbone do sela Kukaj i nazad koja me ugodno iznenadila. U 7.5 km pogledi koje nudi na cijelu dolinu stvarno su spektakularni i vrijedni 3-4 h hoda. Staza većim djelom prolazi kroz hladovinu što je čini idealnom čak i u toplim ljetnim danima.
8. Dan: Valbona – Theth hike
Definitivno najpoznatiji planinarski izlet u Albaniji je onaj između sela Valbona i Theth koji vodi preko gotovo 1800m visokog planinskog prijevoja. Ova planinarska ruta duga je otprilike 18 km i savladava više od 1000 metara visinske razlike.
Iako zahtjevna, svaki korak opravdava njezinu popularnost. U početku vodi kroz šumu i planinske zaseoke, ali kako se približava prijevoju pogledi se otvaraju prvo prema dolini Valbone, dok kasnije sa 1800m visokog prijevoja i na impozantnu Thethsku dolinu. Posebno dobar je i pogled na još zasnježene visoke vrhove iznad 2000 m koji dominiraju krajolikom.
Cijelo vrijeme ima dosta planinara na stazi, tako da je teško promašiti put, a planinski barovi na dobrim su pozicijama i idealna mjesta za stati, popiti ili pojesti nešto (najčešće burek).
Hike od Valbone do Thetha traje nekih 7-8h s pauzama i vrijedi svake kapi znoja! Preporučio bi bukiranje smještaja u Thethu, u nekom od tradicionalnih guesthouseva, te prisustvovanje grupnoj večeri gdje lokalne bake kuhaju prava domaća jela i delicije! Ne može bolje!
9. Dan: Theth – Blue eye – Skadar
Zadnji dan u Prokletijama proveo sam u na laganom hikeu do prekrasnog tirkizno – plavog slapa Blue Eye (Syri i Kaltër). Spustio sam se do sela Nderlyaj shuttle busom za nekih 4 € i propješačio 2 km uzbrdo kroz grandiozni kanjon za doći do njega.
Bistra rijeka, brzaci, slapovi, pravi su dragulj Albanskih Alpi. Voda baš poziva na kupanac ali je toliko hladna, da je to iskustvo rezervirano samo za najhrabrije (9°C). Jako podsjeća na Soču u Sloveniji.
Nakon upijanja ove ljepote, pješice sam se vratio nazad u Theth, udaljen nekih 10 km. Staza cijelo vrijeme prolazi uz potok Lumi i Thethit koji na mjestima nije toliko hladan, te pruža idealno osvježenje prilikom vrućeg uspona nazad do sela. Povratkom u Theth, sjeo sam u Flixbus nazad do Skadra gdje sam noćio.
10-11. Dan: Skadar – Radomire – uspon na Golem Korab (2.764m)
Za sam kraj putovanja ostala mi je jedna planina koju želim posjetiti već duže vrijeme. Planina Korab i istoimeni vrh – najviši u Albaniji, kao i Sjevernoj Makedoniji.
Prvi dan sam proveo u vožnji do planinskog sela Radomire, ishodišne točke za uspon na Korab (2764 m). Uska, zavojita cesta pruža lijepu panoramu na brdovitu ruralnu Albaniju i ne dopušta odveć brzu vožnju, zbog čega putovanje iz Skadra traje dosta dugo.
U Radomire dolazim rano poslijepodne i smještam se u guesthouse Korabi – odmah na ishodištu staze. Za zagrijavanje prvi dan šećem samo do Crnog jezera (Liqeni i Zi), udaljenog svega nekih 45 min od sela. Iako jezerce nije baš nešto spektakularno, pogled koji pruža na Korab je kao s razglednice.
Navečer uživam u tradicionalnoj večeri koju je domaćin iz Korabi guesthousa pripremio. Janjetina pod pekom, sa pečenim krumpirom i salata s kombinacijom domaćih sireva bila je za prste polizati. Čak mi je pripremio i lunch paket za ponijeti idući dan u planine.
Uspon na Korab (2.764m)
Iduće jutro, već oko 5:15 ujutro, krećem na dug uspon prije dnevnih vrućina prema Korabu. Iz sela do vrha ima otprilike 8.5 km, s 1.500 m visinske razlike koju treba savladati.
Korab je u ljetnim mjesecima tehnički lagana planina, vrlo pitoma, s prostranim pašnjacima i livadama koje se protežu od sela pa sve do samoga vrha. Jedina loša stvar je da zbog toga nema baš hlada kad sunce zaprži.
Cijelim putem susrećem mnoštvo šarenog cvijeća u cvatu, potočića na sve strane, ali i brzih hladnih rječica koje iziskuju izuvanje patika i koračanje do koljena kroz njih.
Putem prolazim pokraj brojnih stada ovaca i krava, te pastira koji ih čuvaju na cjelodnevnoj ispaši i pozdravljaju planinare. U višim dijelovima još se može vidjeti pokoja fleka snijega, pravi kontrast u odnosu na prostrane zelene livade.
Vrh Korab
Nekih 4h mi je trebalo do vrha Golem Korab (2.764 m), s kojeg se pruža spektakularan vidik na cijeli kraj, makedonski i albanski. Zasnježene livade, stjenovite vrhove, te blistava jezera dovoljna su za doživjeti onaj planinarski zen i istinski prepustiti se trenutku.
Imao sam nekih 15 minuta bez ikoga na vrhu, koja sam iskoristio za doručak s najboljim pogledom. Uskoro su počeli dolaziti ljudi iz Strezimira (MK), ali i ostatak ekipe iz Radomira (AL). Uživao sam na vrhu još neko vrijeme prije gužve i silaska istim putem nazad do Radomira.
Silazak
Za spust sam odabrao istu stazu kao i za uspon, iako postoji kružna varijanta s sjeverne strane, koje je bila nažalost previše pod snijegom za moj gušt.
Pri silasku, nekih sat vremena podno vrha, našao sam kraj staze izgubljene ključeve od auta, te ih ponio nazad u selo. Ustanovilo se da je jedna ekipica Estonijaca dan prije planinarila na Korab, i navečer pri povratku zaključili da su izgubili ključeve. Nisu nikako mogli do stvari u autu, do punjača za mobitele, ničega.
Poslao sam poruku u guesthouse čim sam pronašao ključeve, te je vlasnik nazvao je po selu i pronašao Estonijce koji su ubrzo došli do nas. Koja je to bila sreća! Stvarno su bili zahvalni i ispričali da im je rent a car rekao da će doći sa rezervnim ključevima tek za 3 dana! Baš mi je bilo drago da sam mogao pomoći i da je sve dobro završilo!
Kraj putovanja
Putovanje nije moglo završiti na bolji način, s hrpom pozitive i dobrih doživljaja! Albanija me ugodno iznenadila jer pruža sve: od starih gradova do modernih metropola, od mora do planina, sve to za cijenu prihvatljivu svima. Ali taj šarm lokalaca, ljubaznost i volja pomoći ono je što se ističe, faktor koji još uvijek nije nestao u moru masovnog turizma kojem nažalost zemlja teži.
Putopis Albanija, lipanj 2026.
