Mateo Solo putovanje Egiptom 1. dio (2021.)
Bio je to listopad 2021, kad doma jedne sasvim obične večeri izvalim „Mama, za zimski kolektivni idem jahat deve u Egipat“, na što mi ona odgovori: „Haha moš’ mislit“ , i nastavi svoju dnevnu rutinu kao da se šalim. Nekih mjesec dana kasnije ponovno ja jedne večeri izvalim: „Mama, kupio sam karte za Egipat“, pogledala me mrskim pogledom u nevjerici, nije bilo nezgode koja joj nije prešla kroz glavu taj trenutak i ona krene povišenim tonom otprilike ovako: „Ozbiljno???, tamo će te ubit, opljačkat, otet, pokupit ćeš neku boleštinu, BIT ĆEŠ GLADAN I ŽEDAN!!!!!!!“. Smirujući je nastojao sam umanjit šok prikrivajući činjenicu da idem sam na put. Nekoliko dana trajala je ta agonija i šok uže porodice koja je dijelila mišljenje s mojom majkom. Ali sve se riješilo odgovarajući na bezbroj pitanja sa generičkim odgovorima: „da mama“, „javljat ću se na telefon“, „nemoj brinut, više terorističkih napada se desilo u Londonu i Parizu nego Cairu“, ova zadnja rečenica nije najbolje prošla.
POČETAK
S obzirom da mi je ovo prvo izvaneuropsko putovanje, zbog uzbuđenja i napetosti jednostavno sam proveo cijelu noć budan u iščekivanju jutarnjeg alarma za polazak na aerodrom u Ljubljanu. Vozeći se kroz snijegom okovanu Sloveniju, stalno sam razmišljao kako ću večer dočekati u pustinjskom Egiptu. Pogled na Alpe zamijenit će pogled na piramide, a pogled na Jadran zamijenit će pogled rijeku Nil, dok će sređenost Europe zamijenit kaotičnost Afrike.
Mnogo je to promjena za jedan dan, i koliko god se mentalno pripremao i čitao o Kairu, nisam bio spreman na kulturološki šok koji je uslijedio. Nakon šest sati leta s presjedanjem u Istanbulu, konačno sam u ranim večernjim satima stigao u Kairo. Malo prije toga gledao sam kroz prozor aviona, prepoznatljivu vrlo urbanu dolinu rijeke Nila obasjanu mnogobrojnom uličnom rasvjetom. Iako mrak, jasna je bila linija između suhe i surove pustinje bez života te plodnog Egipta razvijenog upravo oko povijesne rijeke Nil, koja je od pamtivijeka simbol života u toj zemlji. Sama činjenica da 90% od 110 milijuna stanovnika živi na samo 3.5% površine čitavog Egipta, uz rijeku Nil, potvrđuje to.
Nakon odrađenih formalnosti na aerodromu i kupnje sim kartice, izašao sam s terminala. U tom trenutku preko ceste pedesetak se taksista nadvikavalo nudeći mi svoje usluge prijevoza do grada. Međutim nakon početnog šoka, uspješno pronalazim taxi s mojim imenom kojeg mi je smještaj organizirao. Odmah pri izlasku iz aerodroma svjedočim prizorima koji će me pratiti stalno kroz dva tjedna koliko sam na putu. Prometni kaos, gužve, neprekidan zvuk automobilskih sirena, svakodnevica su u Kairu te drugim većim egipatskim gradovima. Približavajući se Kairskom Downtown području, gužve i kaos samo se povećavaju, auti se voze bez svjetla i registracijskih tablica, motori bez kaciga, kombiji ukrašeni led svjetlima koji izgledom podsjećaju vozeći disco klub, ljudi pretrčavaju autocestu, siromašniji stanovnici magarcima i konjima voze razno voće i povrće, samo su neki od prizora viđenih u prvih trideset minuta od stupanja na teritorij Kaira.
Tijekom vožnje prolazimo kroz nekoliko kontrolnih točaka na kojima vojska kontrolira ulaz u grad. Vozač je na svakom od njih objasnio nešto na arapskom, pokazujući svoje dokumente, nakon čega bi bili uredno propušteni bez ikakvih problema. Divio sam se gledajući kroz prozor arhitekturu tisućljetnog grada, kolonijalne zgrade, džamije svakakvih veličina i oblika, šarene arapske kuće ravnih krovova, napuštene višekatnice, hoteli, neboderi, zgrade bez fasada, slumovi, ima zaista svega. S obzirom da grad ima preko dvadeset milijuna stanovnika, nije ni čudno, ali više o tome kasnije.
Stigavši do hostela u centru Kaira, vozač iako je dobio novac za prijevoz putem hostela, zahtjeva baksheesh, odnosno napojnicu. Ostavljam mu pet eura koje sam imao kod sebe s obzirom da nisam još stigao podignuti egipatske Funte (njihovu službenu valutu). Svaki novi putnik u Egiptu ustanovit će vrlo brzo da svi žele baksheesh i na vama je da odlučite tko ga je zaslužio a tko ne. Tražit će vas napojnicu za doslovno sve i bit poprilično naporni k tome. Standard života u Egiptu je naime nizak i neki ljudi žive upravo od toga, a s obzirom da ste stranac i k tome bijeli, odmah ste klasificirani kao „hodajući bankomat“ i meta različitih prevaranata koji će pokušati izvući novac iz vas na sve moguće načine. Isprva sam se malo bojao toga no vrlo brzo sam naučio da samo treba tvrdoglavo reći La, shukran (ne, hvala) i odšetati dalje od njih.
Dahab hostel u kojem sam odsjeo tih nekoliko dana u Kairu, nalazio se, na sedmom katu jedne kolonijalne zgrade u donjem dijelu grada. U urbanom centru izgrađenom tijekom devetnaestog stoljeća, u kojem se nalaze znamenitosti kao što su Egipatski Muzej i Tahrir square. Za deset dolara po noćenju u privatnoj sobi s uključenim doručkom prošao sam odlično. Ljudi koji su ondje radili zaista su bili vrlo dragi i spremni pomoći u organizaciji i planiranju putovanja. Svojim su mi savjetima uvelike olakšali snalaženje Egiptom. Ovaj je hostel bio jedan od boljih u kojem sam odsjeo na mojim putovanjima. Izrađen na krovu zgrade, u sobama koje su nekad bile korištene kao skladišta za njezine stanovnike. Danas je to prava krovna oaza, šarenih soba s mnogo zelenila i bilja, desetak mačaka koje se vole maziti te odličnim pogledom na sam grad. Kako sam preko hostela bukirao višednevnu turu po Nilu, dobio sam besplatan obilazak s vodičem famozne Gize, Saqqare i Dahshur nekropolisa, koji je kretao sljedeće jutro nakon doručka.
Dahshur i Saqqara Nekropolis
Dan je započeo odličnim doručkom kojeg su pripremile veoma ljubazne kuharice, ima nešto u ovom hostelu te imate osjećaj kao da ste kod kuće, uopće nemate osjećaj da ste u centru Kaira, već kao da doručkujete u svom vrtu, a ne na krovu zgrade od sedam katova. U 09:00 trebao me vodič čekati ispred zgrade, ali, također morate znati da se u Egiptu baš ne poštuju vremenski rokovi, odnosno opušteni su s vremenom, tako da sam tek krenuo oko 09:30 za Saqqaru.
Cilj ture bio je prikazati evoluciju gradnje piramida, od prve piramide, do najpoznatijih piramida u Gizi. Krenuli smo kronološki, tako da je prva na redu bila nekropola Saqqara. U njoj se nalaze brojne piramide i grobnice, te najstarija sačuvana stepenasta piramida na svijetu (Djoserova piramida – izgrađena u sedamnaestom stoljeću prije Krista). Cijeli kompleks je impresivan, prvi pogled na piramidu je neopisiv, a posebno iskustvo je ući u piramidu Unas. Prva je to piramida oslikanih i ispisanih unutrašnjih zidova, u kojima se opisuju razne čari kojima se osiguravao sretan život nakon smrti kralja pokopanog unutar nje. Nakon još malo razgledavanja, krećemo dalje prema Dahshur Nekropoli, prolazeći tako kroz ruralno predgrađe Kaira, pratim brojne farmere kako obrađuju ogromna polja palmi datulja, pšenice, riže, banana i raznog drugog voća i povrća, većina bez mehanizacije već koristeći samo magarce i deve za obradu zemlje i transport. Brojne ovce i domaće životinje te napušteni psi, često ometaju kaotičan promet po neasfaltiranim prašnjavim putevima.
Dahshur nekropola sadrži sljedeći korak u evoluciji egipatskih piramida, najznačajnije od njih su ukošena piramida, odnosno prvi pokušaj u izgradnji piramide glatkih strana, u odnosu na prijašnje koje su bile stepenaste. Pokušaj je doživio djelomičan uspjeh, zbog prestrmog kuta, piramida je bila nestabilna te se sredinom izgradnje odlučeno promijeniti kut zidova sa s prijašnjih 54° na 43°. Na naučenim greškama Egipćani su izgradili drugu piramidu; Crvenu kralja Snefera. impresivne visine od sto četiri metra i potpuno glatkih strana, koja je omogućila razvoj znanja i vještina za izgradnju svima poznatih piramida u Gizi. Moguć je ulazak u obje piramide, a ja sam odlučio posjetiti samo jednu od njih – kosu piramidu. Spoznao sam kako je to hodati uskim i niskim hodnicima, doživio mistiku mjesta, te u sebi probudio pravi avanturistički duh poput onog iz filmova Indiana Jones serijala.
Danas su te piramide većinom prazne zbog višestoljetnih pljački, no unatoč tome doživljaj bivanja u jednoj, stiskanja kroz brojne hodnike i stepenice svejedno je jedinstven i vrijedan upala mišića koje nedugo nakon toga uslijede. Obišli smo ovaj dio relativno brzo i vodič je objašnjavajući piramide u okolici započeo „vožnju“ prema najpoznatijem mjestu u toj zemlji, jedinim od rijetkih očuvanih čuda starog vijeka, velikim piramidama Gize.
Velike piramide Gize
Sam dolazak u Gizu i prvi pogled na piramide koje se uzdižu iznad sivih zgrada i oaza resora za vrijeme vožnje, ostavlja bez daha. Malo je toga što nije rečeno o piramidama u Gizi. Danas je pustinjski plato Gize skoro sa svih strana okružen gradom i resorima, što je donekle umanjilo njegovu izoliranost i divljinu pustinje. Giza je tako turistička meka i lokacija gdje je najveća vjerojatnost da vas netko, na neki način prevari. Ondje su ulični prodavači definitivno najnaporniji. Nakon kupnje ulaznica i ulaska na sam plato, odmah kreće uvaljivanje raznih suvenira, usluga poput fotografiranja, vožnje na konjima i devama…
Teško je pronaći trenutak mira bez prodavača koji vam nešto žele uvaliti za prenapuhanu cijenu. Prije ulaska u sam kompleks odlučio sam isprobati jahati devu, a vodiča sam unajmio u stajama izvan platoa, gdje su cijene realnije. Jahanje deve bilo je zaista zanimljivo i pomalo zastrašujuće iskustvo jer deva visinom nadmašuje konja za pola metra, te oni izgledaju sićušno naspram nje. Zaustavivši se pokraj Sfinge, Kefrenove, Keopsove i Mikerinove piramide, shvaćam zbog čega zaslužuju naziv svjetskog čuda i pitam se koliko je znanja morala imati i napredna biti civilizacija koja ih je izgradila. Fascinantno je bilo gledati ostatke faraonskog Egipta kako prkose zubu vremena i privlače mnoštvo ljudi već tisućama godina.
Jašući devu kroz pustinjski plato s pogledom na piramide iz više perspektiva, nisam mogao vjerovati kako zaista gledam u njih. Sve skupa mi se činilo poput nekog sna a mojih sat vremena na devi kao sekunda prođe. Nakon obilaska plaćam vodiča 200 egipatskih funti (10 eura) i vraćam se kod mog vozača, koji me punog dojmova vozi natrag u hostel.
Za večeru odlazim u jedan od najpoznatijih lokalnih restorana brze hrane Kazaz, te uživam u odličnom jelu zvanom Shawarma (nekakva kombinacija kebaba i tortille), prije odlaska na željeznički kolodvor, od kuda dalje vlakom putujem za Luxor. Sitog trbuha krenuo sam prema glavnom željezničkom kolodvoru koji pak, ne odstupa, što se tiče reda od ostalih stvari u Egiptu odnosno i tamo vlada kaotična gužva. Sve je naravno pisalo na arapskom a vozni red je logično nepostojeći. More je ljudi ulazilo i izlazilo iz dugačkih nizova brojevima neoznačenih vagona. Zbunjeno sam tražio svoj vlak i vagon, lagano napet zbog mogućnosti da ga propustim. Tada mi prilazi kad mi jedan stariji gospodin u odjelu i obraća mi se na engleskom pitajući što tražim. Objasnio sam da putujem na jug zemlje te da tražim vlak koji polazi u 21:09 u smjeru Luxora, na što mi on odgovori da je to upravo ovaj vlak ispred nas, koji kreće kroz trideset minuta. Vjerojatno uzbuđen što se ispred njega nalazi stranac koji je Slaven otpočne pričati kako je ovo novi vlak a da je njegova nova lokomotiva stigla prije mjesec dana iz Rusije. Pokazao mi čak i vagon u kojem trebam odsjesti te mu zahvaljujem sa Salaam ‘aleikum i sjedam u vlak, koji će me odvesti na jug zemlje.
Nastavak: Solo putovanje Egiptom 2. Dio – krstarenje Nilom od Luxora do Aswana
Egipat 2021.
